Odgovornost za neimovinsku štetu zbog povrede ugleda pravne osobe u Republici Hrvatskoj iz perspektive farmaceutske industrije – Postoji li mogućnost naknade reputacijske štete nastale distributeru lijeka povučenog s tržišta?

D

ruštva se suočavaju s mnogim vrstama rizika – unutarnjim i vanjskim. Neki se rizici mogu unaprijed uzeti u obzir i ukloniti kroz strateško planiranje, dok drugi nisu tako lako prepoznatljivi. Jedan od takvih rizika je povlačenje proizvoda s tržišta, dakle nakon što proizvod ili usluga već dospije na tržište – zbog potencijalne neispravnosti ili štetnosti, nakon čega se proizvod provjerava i popravlja, odnosno uništava. Ovakva situacija može imati dalekosežne i ozbiljne posljedice s obzirom na to da može promijeniti financijski profil trgovačkog društva, njegovu konkurentnost i uspjeh na tržištu te može imati negativan učinak na njegovu reputaciju i stupanj povjerenja potrošača. Povlačenja nisu ograničena na jednu određenu industriju već se šire cijelim spektrom i uključuju automobilsku industriju, prehrambenu, farmaceutsku te industriju potrošačke elektronike.

Farmaceutske kompanije ulažu iznimne napore kako bi pacijentima ponudile prije svega sigurne i djelotvorne lijekove, no uvijek postoji mogućnost da se tek nakon stavljanja lijeka na tržište otkrije da lijek ima nepovoljan omjer rizika i koristi. Povlačenje lijeka s tržišta skup je pothvat za njegova proizvođača ne samo zbog stvaranja dodatnih troškova te u konačnici, neisplativosti proizvoda već i zbog narušenog ugleda kompanije i rizika od potencijalnih tužba. Nadalje, regulatorne agencije redovito provode inspekcije farmakovigilancijskog sustava farmaceutskih kompanija. Podatci o kompanijama čiji sustavi znatno odstupaju od standarda dobre farmakovigilancijske prakse mogu se i javno objaviti pa je ishod tih inspekcija itekako važan za farmaceutsku kompaniju i njezin ugled. Zato je proizvođaču lijekova u interesu pravodobno otkriti čimbenike koji povećavaju rizik od razvoja nuspojava, spriječiti njihov nastanak te tako omogućiti pacijentima sigurne i učinkovite lijekove.

 

 

 

Prema istraživanju provedenom 2016. godine, u svijetu su od 1953. do 2013. upravo zbog nuspojava (neovisno o tome jesu li primijećene tijekom faze kliničkog ispitivanja ili nakon stavljanja u prodaju) s tržišta povučena 472 medicinska proizvoda. Razlog za povlačenje 72% proizvoda bile su upravo nuspojave prikupljene nakon puštanja lijeka na tržište. Prosječni period od stavljanja lijeka u promet do njegova povlačenja bio je 18 godina, međutim, ako gledamo samo lijekove koji su stavljeni na tržište nakon 1960. godine, taj se broj smanjuje na 10 godina, a trend smanjivanja nastavlja se i dalje. Stoga nije slučajnost da je do drastičnog smanjenja broja godina od pojave lijeka do njegova povlačenja s tržišta zbog sigurnosnih razloga došlo 60-ih godina prošlog stoljeća, istodobno s nastajanjem nove grane farmakologije – farmakovigilancije čije se aktivnosti sastoje se od aktivnog prikupljanja prijava o štetnim učincima lijekova, njihovoj obradi, koja uključuje medicinsku analizu, trajno pohranjivanje i prijavu agencijama za lijekove te sustavne i periodičke analize svih prikupljenih podataka. Jedan od izazova farmakovigilancije jest analizom podataka prikupljenih nakon stavljanja lijeka na tržište donijeti kvalitetne zaključke o prijavljenim nuspojavama.

Primjerice, 2010. godine društvo kćer Johnson & Johnson -a, DePuy Orthopaedics povukao je s tržišta nadomjestak za kuk zbog visokog postotka ponovljenih operacija, više od 90.000 takvih nadomjestaka je implantirano u cijelom svijetu (procijenjeni trošak: +3 milijarde dolara). 2005. godine Uprava za hranu i lijekove u SAD su zatražila je povlačenje Pfizerovog lijek protiv artritisa Bextra s tržišta zbog nuspojava (procijenjeni trošak: +3 milijarde dolara). A jedan od najvećih ovakvih slučajeva se dogodio 2005. godine kada je proizvođač Merck povukao s tržišta Vioxxa, još jedan lijek protiv artritisa, nakon što je istraživanje pokazalo da pacijenti koji su uzimali lijek bili u većoj opasnosti od srčanih i moždanih udara (Procijenjeni trošak: +5 milijardi dolara).

Posljedice povlačenja lijeka s tržišta za njegovog proizvođača su jasne, no postavlja se pitanje mogućnosti naknade štete koja može nastati distributeru (veledrogeriji) toga lijeka, prvenstveno nematerijalne štete koja može nastati zbog povrede prava osobnosti pravne osobe i to ugleda i dobrog glasa?

 

 

 

 

Pravni okvir

Po kriteriju naravi povrijeđenog dobra, do štete može doći povredom imovinskih interesa oštećenika, oštećenjem neke stvari ili gubitkom koristi te u tim slučajevima govorimo o imovinskoj šteti. No, do štete može doći i povredom nekih pravno priznatih subjektivnih interesa koji nisu stvar ili drugo objektivno materijalno dobro i to počinjenjem građanskog delikta, povredom ugovorne obveze ili pak povredom predugovorne obveze pregovaranja u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

Osoba kojoj se takva šteta dogodila osjeća štetu – ali ne izravno na svojoj imovini te u takvim slučajevima govorimo o neimovinskoj šteti.

Zakon o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje u tekstu: ZOO) u čl. 1046. neimovinsku štetu određuje kao povredu prava osobnosti, kako je definirana u čl. 19. ZOO. Time je u zakonu osim izmjene pravnog nazivlja u skladu s odgovarajućim europsko pravnim nazivljem u odnosu na ZOO/91 (iz nematerijalne u neimovinsku) prihvaćena objektivna koncepcija neimovinske štete. Međutim, nastanak takve štete kao objektivne činjenice, dakle samom povredom prava na osobnost ne znači da će oštećenik uvijek imati i pravo na njeno popravljanje.

Po prirodi stvari, neimovinska šteta se ne može popraviti naturalnom restitucijom, odnosno uspostavom prijašnjeg stanja, a ne može se u doslovnom smislu nadoknaditi ni u novcu jer ne postoji novčana protuvrijednost za povrijeđeno pravo osobnosti. Ipak, Zakon o obveznim odnosima kao način popravljanja neimovinske štete poznaje nenovčani oblik i pravičnu novčanu naknadu koja nije i ne može biti ekvivalent za povrijeđeno dobro, ali s njome nastoje ublažiti posljedice neimovinske štete. To će pravo oštećenik ostvariti samo ako se ispune pretpostavke iz čl. 1099. za nenovčanu odštetu ili pretpostavke sadržane u čl. 1100. do čl. 1102. za novčanu odštetu.

Pravne osnove koje su prema starom čl. 200. ZOO/91 omogućavale oštećeniku pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete (fizičke boli, duševne boli, strah, naruženost) po novom ZOO gube to pravno značenje. Pravni temelj dakle postaje povreda prava osobnosti kao neimovinska šteta (čl. 1046. ZOO), a dotadašnje pravne osnove su po novom ZOO samo kriteriji, odnosno mjerila na temelju kojih sud uzimajući u obzir težinu povrede i okolnosti slučaja određuje visinu pravične novčane naknade (čl. 1100. ZOO).

Čl. 19. ZOO u hrvatski pravni sustav uvodi institut prava osobnosti pod koji se razumijeva pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu fizičke osobe i dr. Pravo osobnost izričito se priznaje i pravnoj osobi koja ima sva gore spomenuta prava, osim onih vezanih u biološku bit fizičke osobe, a osobito: pravo na ugled i dobar glas, čast, ime, odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i dr.

 

 

 

Dakle stupanjem na snagu Zakona o obveznim odnosima 01. siječnja 2006. godine pravne i fizičke osobe se u pogledu prava na naknadu neimovinske štete izjednačuju te imaju pravo na popravljanje iste u novčanom i nenovčanom obliku, što je važno jer je prema praksi nastaloj primjenom ZOO/91, pravne su osobe imale pravo na popravljanje nematerijalne štete – ali samo u nenovčanom obliku, dakle pravom na ispravak ili objavom presude. Nadalje, situacija se u pogledu pravno priznatih oblika neimovinske štete bitno promijenila upravo s obzirom na prihvaćanje objektivne koncepcije pojma neimovinske štete, a s obzirom na to da su prava u čl. 19. samo primjerice navedena u otvorenoj listi, a ne taksativno, to će se i broj životnih situacija u kojima će oštećenik moći zahtijevati naknadu neimovinske štete povećati.

Pravnoj osobi pripada pravo na ugled, dobar glas i čast kao izraz poštovanja prema činjenici njena postojanja ili društvenoj funkciji te je riječ je o neimovinskim dobrima imanentnima svakoj pravnoj osobi.

Zbog povrede navedenih prava iz čl. 19. st. 3. u vezi s čl. 1046. ZOO, pravna osoba ima pravo na pravičnu novčanu naknadu ako sud procijeni da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju. Osim toga, pravna osoba ima pravo i na popravljanje neimovinske štete u nenovčanom obliku, objavom presude ili ispravka (čl. 1099. ZOO) odnosno prema odredbama Zakona o medijima, kao i na naknadu imovinske štete u slučaju iznošenja neistinitih navoda (čl. 1098.)

Pravo na ugled, dobar glas i čast samostalne su pravne osnove koje svaka za sebe mogu biti neimovinska šteta, no životno su moguće situacije u kojima se te pravne osnove isprepliću pa će ih u slučaju spora sudovi morati identificirati, ali će ih moći i vjerojatno morati razmatrati i ocjenjivati u njihovoj ukupnosti, da bi mogli jednako primijeniti kriterije na koje upućuje čl. 1100. st. 3.

Ugled (eng. goodwill) ogleda se kao priznanje na čast i dostojanstvo koje se očituje ili izražava kao poštovanje pravne osobe u okruženju u kojem djeluje.

Čast i ugled mogu biti ugroženi postupanjem koje najčešće kvalificiramo kao uvredu (svako izražavanje omalovažavanja drugog odnosno nepoštovanja tuđe časti, dostojanstva i ugleda učinjena riječima, djelom ili znakovima) ili klevetu (iznošenje ili prenošenje o drugome nečega neistinitog što može  škoditi njegovoj časti i ugledu u njegovom poslovnom okruženju, učinjena izravnom izjavom ili insinuacijom).

Za pravne osobe, ali i druge (npr. obrtnike) koji obavljaju poslovnu ili drugu djelatnost izrazito je važno pitanje dobroga glasa. Dobar glas je predodžba koja je u javnosti stvorena o djelatnosti pravne osobe (primjerice o vrsnoj kakvoći njegovih proizvoda i usluga). Ako djelovanjem štetnika takav glas postane upitan, radi se o povredi prava osobnosti, a time i neimovinskoj šteti. Međutim, svaka povreda dobrog glasa ne znači i bezuvjetno pravo oštećenika na isplatu pravične novčane naknade, jer to pravo pravna osoba ima samo ako to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju.

 

 

 

Osporavanjem kvalitete nečije proizvoda ili usluge može se povrijediti pravo osobnosti pravne osobe na ugled i dobar glas. Europski sud za ljudska prava je u predmetu Steel i Morris protiv UK (slučaj pojedinačne kritičke javne kampanje Greenpeacea protiv McDonald’s-a, dio te kampanje je bila i brošura na šest stranica objavljena pod naslovom „Što je loše s McDonald’s-om“) ocijenio da i velike multinacionalne kompanije imaju pravo na obranu od klevetničkih navoda, a od onih koji su iznijeli optužbe treba zahtijevati da dokažu njihovu istinitost.

Zbog povrede časti i ugleda oštećenici mogu zahtijevati različite oblike zaštite: u kaznenom postupku, naknadu imovinske štete, naknadu neimovinske štete, objavu ispravka informacija, objavu isprike, povlačenje izjave kojom je povreda učinjena i objavljivanje priopćenja o odluci iz koje proizlazi neopravdanost prijašnje osude prema Zakonu o kaznenom postupku i Zakonu o prekršajima te ima pravo koristiti jedan oblik zaštite, samo neke ili sve istodobno, radi postizanja ukupne zaštite.

Odredba čl. 19. ZOO je opća odredba, a posebne odredbe o odgovornosti za štetu koja nastane objavom informacije u medijima sadrži Zakon o medijima (ako se informacija temelji na činjenicama, nema odgovornosti za objavu takve informacije ma koliko ona pogađala osobu na koju se odnosi).

 

 

 

 

Koji su kriteriji za utvrđivanje iznosa novčane naknade neimovinske štete?

U odnosu na kriterije za iznos naknade, temeljem čl. 1100. st. 3. za povredu prava osobnosti pravne osobe, sud će joj ako procijeni da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi imovinske štete pa i kad nje nema. Dakle jedini kriteriji na koje ZOO upućuje su težina povrede i okolnosti slučaja.

U toj će situaciji sudovi morati primjenjivati čl. 223. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.,25/13., 89/14., 70/19.) prema kojemu, ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete u novčanom iznosu, ali se visina svote ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema slobodnoj ocjeni, a što otvara široko polje različitih (pr)ocjena i dovodi do pravne nesigurnosti stranaka te moguće nejednakosti pred zakonom, tim više što ustaljena sudska praksa u pitanjima nematerijalne štete radi povrede prava osobnosti pravne osobe u Hrvatskoj zapravo još uvijek ne postoji, kao što je to slučaj kod fizičkih osoba.

Kao orijentacijski kriterij sudovima bi mogla poslužiti činjenica je li radnjom štetnika počinjena istodobno i imovinska i neimovinska šteta. Tada bi se neimovinsku štetu moglo dosuditi imajući na umu utvrđeni obujam imovinske štete, a koji bi mogao upućivati na težinu povrede prava osobnosti koja je počinjena. Nadalje, kao kriterij može poslužiti i činjenica o tome koliko je saznanje o povredi prava osobnost bilo dostupno javnost i koliko je to moglo utjecati na uobičajeno i predvidljivo poslovanje ili djelatnost oštećenika, osobito u slučajevima kada je u pitanje doveden dobar glas pravne osobe što može imati ozbiljne posljedice na njen tržišni položaj, poslovanje i ostvarivanje dobiti. Međutim, kada imovinska šteta izostane, zaista je teško procijeniti težinu povrede prava osobnosti pravne osobe, posebno zato što nema dodatnih kriterija koji postoje kao kod procjene težine povrede prava osobnosti fizičke osobe (bol, strah i dr.) stoga će biti zanimljivo pratiti sudsku praksu i kakve će odgovore ona dati, odnosno čime će sudovi obrazlagati dosuđivanje pravičnih novčanih naknada pravnim osobama.

 

 

 

U hrvatskoj pravnoj teoriji i praksi pojam poslovnog ugleda koristi se, u pravilu, bez ikakvog dodatnog definiranja. U odnosu na trgovačka društva čiji je cilj stjecanje dobiti na tržištu, poslovni ugled se definira kao način na koji treće osobe doživljavaju konkretno trgovačko društvo, odnosno percepcija koju imaju drugi subjekti koji su zajedno s njim prisutni na konkretnom tržištu (bez obzira radi li se o bivšim, sadašnjim ili budućim poslovnim partnerima ili pak o potrošačima). Tako bi se prilikom procjene uživa li trgovačko društvo poslovni ugled, kao relevantne u obzir mogle uzeti sve one okolnosti koje se odnose na njezino cjelokupno poslovanje, uključujući i ugled koji na tržištu uživaju njezini proizvodi pa čak i očekivanja i perspektive budućeg poslovanja.

Kao korespondirajući pojam u inozemnoj literaturi koristi se termin goodwill. Međutim, između pojma poslovni ugled i goodwill ne treba stavljati znak jednakosti. Preciznije, možemo reći da bi goodwill mogao biti viši rodni pojam koji u sebi uključuje pojam poslovnog ugleda, odnosno da će poslovni ugled određene tvrtke činiti dio njezinog goodwill-a. Goodwill u tom smislu predstavlja dodatnu vrijednost poduzeća, koju se u svakom slučaju treba procijeniti i koja će u stvarnosti predstavljati razliku između knjigovodstvene vrijednosti i prodajne cijene poduzeća. Upravo iz razloga što pojam goodwill predstavlja knjigovodstvenu kategoriju, može bit značajan za izražavanje obujma iznosa nematerijalne štete kod povrede prava osobnosti poslovnog ugleda.

U pravnoj teoriji i praksi u Sjedinjenim Američkim Državama zauzeto je stajalište da pravne osobe imaju pravo na naknadu pretpostavljene i posebne štete. Za naknadu pretpostavljene štete nije potrebno dokazivati nastanak štete na poslovnom ugledu već se ona pretpostavlja. Naknadom posebne štete tužitelju se kompenzira dokazani financijski gubitak koji izravno proizlazi iz povrede poslovnog ugleda. Sudovi su određivali odštete za posebne štete koje su predstavljale gubitak poslovanja, gubitak zarade ili gubitak kreditne sposobnosti. Posebna šteta mora biti specificirana i utvrđena do stupnja vjerojatnosti te se mora temeljiti na financijskim pokazateljima povrede poslovnog ugleda. U tom smislu, suvremeno pravno određenje goodwill-a evoluiralo je i dopunjeno njegovim računovodstvenim i ekonomskim značenjem. Sudovi i teoretičari u Sjedinjenim Američkim Državama slažu se da postojanje i procjena goodwill-a ne ovise o obliku poslovne organizacije, budući da goodwill predstavlja univerzalni ekonomski koncept te zahtijevaju da goodwill bude procijenjen temeljem prihvaćenih računovodstvenih metoda. Žalbeni sudovi drže da niži sudovi moraju utvrditi elemente i računovodstvene metode na kojima su temeljili svoju procjenu goodwill-a, a propust nižeg suda da to učini ima za posljedicu ukidanje prvostupanjske odluke zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

 

 

Common law sustav poznaje različite metode procjene goodwill-a, uključujući takozvanu metodu izravne kapitalizacije i metodu viška dohotka. Temeljem metode izravne kapitalizacije ukupna vrijednost poslovanja se prvo utvrđuje odbijanjem priljeva novčanih sredstava u tvrtku od njenog procijenjenog prosječnog troška kapitala te se vrijednost goodwill-a određuje oduzimanjem agregatne vrijednosti materijalne i odredive nematerijalne imovine od ukupne vrijednosti poduzeća.

Metoda viška dohotka procjenjuje vrijednost goodwill-a kao trenutnu vrijednost viška dohotka koja mu se pripisuje te ovu metodu često koristi Porezna služba SAD-a pri procjeni poslovanja u svrhu oporezivanja.

Iz navedenog proizlazi da common law sustav određuje goodwill kao vrijedan dio u imovini tvrtke koji stvara višak dohotka u kombinaciji s drugim dijelovima imovine tvrtke pa je tako u predmetu People ex rel. Department of Transportation v. Muller  Vrhovni sud Kalifornije, između ostalog, odredio pravo na naknadu vrijednosti goodwill-a zbog gubitka sponzoriranja.

Ekonomisti i statističari razvili su pouzdanu statističku metodologiju, nazvanu „studija slučaja”, koja može biti primijenjena za procjenu posebnih šteta. „Studija slučaja” izražava utjecaj ekonomskog događaja na cijenu dionica društva. Ovakvi izračuni su komplicirani kada se cijena dionice mijenja ne samo kao rezultat jednog određenog događaja, već i kao rezultat simultanih i međusobno nepovezanih utjecaja. Tako, na primjer, povlačenje proizvoda s tržišta te publikacije uslijed tog događaja kojima je narušen poslovni ugled društva mogu koincidirati s nepredviđenim porastom kamatnih stopa koji onda zajedno mogu dovesti do pada cijena dionice tvrtke. Matematički principi na kojima se temelji metodologija „studije slučaja” omogućuju razlikovanje između fenomena koji zanima istraživača i nepovezanoga fenomena te ako je dobro dizajnirana, može izolirati učinak događaja koji je narušio poslovni ugled od učinaka drugih faktora, u cilju da osigura procjenu udjela promjene cijene dionica tvrtke temeljem povrede poslovnog ugleda. Takva procjena pruža mjerilo opsega štete zbog povrede poslovnog ugleda tužitelju te je zbog toga ova metodologija široko prihvaćena u common law sustavu.

U pogledu pravne sigurnosti, vještačenje daje orijentacijske kriterije koji upućuju na težinu povrede prava osobnosti koja je počinjena. Činjenica da je štetnom radnjom počinjena i imovinska šteta predstavlja kriterij sudu za određivanje visine iznosa neimovinske štete. Neimovinska šteta mora biti specificirana i utvrđena do stupnja vjerojatnost te se temeljiti na financijskim pokazateljima povrede poslovnog ugleda. Suvremene računovodstvene i ekonomske metode predstavljaju osnovu za procjenu opsega nematerijalne štete zbog povrede prava osobnosti na poslovni ugled. Načelno, ukoliko postoji metodologija kojom se može, na znanstveno verificirani način, utvrditi kriterije visine neimovinske štete u svakom pojedinom slučaju, utoliko sud ne bi trebao precjenjivati svoju stručnost i u dvojbi se treba obratiti vještacima određenog profila. Izvođenje vještačenja ima prednost pred slobodnom ocjenom suda, iz razloga što se nalaz i mišljenje vještaka podvrgava diskusiji i kritici na glavnoj raspravi na kojoj sudjeluju stranke.

 

 

Zaključak

Dakle, iako je u Hrvatskoj stupanjem na snagu novog Zakona o obveznim odnosima 01. siječnja 2006. godine, pravnim osobama otvoren put naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, prvenstveno ugleda i dobrog glasa, sudska praksa je po tom pitanju skoro pa nepostojeća. Razlog vjerojatno djelomično leži u problemu kvantifikacije nastale neimovinske štete, posebno s obzirom na to da su jedini kriteriji na koje ZOO upućuje težina povrede i okolnosti slučaja, stoga bi kako oštećenicima tako i sucima mogle biti korisne neke od metoda koje su poznate u common law sustavima, a koje se temelje na financijskim pokazateljima te računovodstvenim i statističkim metodologijama. S druge strane, razlog vjerojatno leži i u nepostojanju svijesti o ovoj mogućnosti za pravne osobe, ali i u sadržaju i prirodi samih ugovora o distribuciji, u konkretnom slučaju te je li mogućnost ove vrste nakade štete njime isključena. Postupci u vezi utvrđivanja opsega povrede poslovnog ugleda kao prava osobnosti pravne osobe spadaju, stručno i tehnički gledano, u jedne od najkompliciranijih te će biti zanimljivo promatrati kako će se (i hoće li uopće) sudska praksa razvijati.

 

 

 

 

PRIPREMILI:

 

Tomislav Miličević, dipl. iur.

Bojan Šupuković, dipl. iur.

Odvjetničko društvo Miličević i Šupuković

https://www.odms.hr/

Health Hub Area Leads – Legal

 

 

IZVORI:

1. V. Alaburić, M. Baretić, I. Crnić, M. Dika, N. Gavella, P. Klarić, P. Miladin, S. Nikšić – Odgovornost za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti, Narodne Novine, 2006.

2. I. Crnić, Odštetno pravo, Zgombić & Partneri, 2008.

3. D. Pichler, Problematika opsega naknade neimovinske štete zbog povrede poslovnog ugleda pravne osobe javnog prava, Zbornik radova Veleučilišta u Šibeniku , Vol. No. 3-4/2015, 2015.

4. M. Baretić, Pojam i funkcije neimovinske štete prema novom Zakonu o obveznim odnosima, Zbornik PFZ, 56, Posebni broj, 2006.

5. I. Crnić, Zakon o obveznim odnosima, Napomene, komentari, sudska praksa i prilozi, treće izdanje, Organizator, 2006.

6. V. Gorenc, Komentar Zakona o obveznim odnosima, RRIF, 2005.

7. M. Bukovac Puvača, Funkcije pravične novčane naknade u hrvatskom odštetnom pravu, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (1991.) v. 37, br. 1, 2016.

8. A. Radolović, Pravo osobnosti u novom Zakonu o obveznim odnosima, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (1991.) v. 27, br. 1, 2006.

9. A. Radolović, Pravni poslovi prava osobnosti, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (1991) v. 35, br. 1, 2014.

10. A. Radolović, Specifični postupovnopravni problemi u zaštiti prava osobnosti, Zbornik PFZ, 63, (3-4) 695-715, 2013.

11. M. Bukovac Puvača, Deset godina nove koncepcije neimovinske štete, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (1991) v. 36, br. 1, 2015.

12. https://www.investopedia.com/articles/investing/010815/how-do-recalls-affect-company.asp, pristupljeno dana 07. siječnja 2021. godine

13. Mirna Pogačić, Jelena Žanetić, Ana Babić, Mateja Raguž, PLIVA Hrvatska d. o. o., Farmakovigilancija iz perspektive farmaceutske industrije, 2016.

14. Onakpoya IJ, Heneghan CJ, Aronson JK. Post-marketing withdrawal of 462 medicinal products because of adverse drug reactions: a systematic review of the world literature, BMC Med 2016;14:10. doi: 10.1186/s12916-016-0553-2, 2016.