Mediji u službi zdravlja // Doajenka zdravstvenog novinarstva Sanja Kocijančić Petričević (HRT) – 4 desetljeća spajanja dvije ljubavi, novinarstva i medicine, na dobrobit pacijenata
ako naglašava Svjetska zdravstvena organizacija i brojni znanstveni radovi, mediji imaju važnu i aktivnu ulogu u širenju zdravstvenih informacija i podataka široj javnosti, od poruka o prevenciji bolesti, metodama liječenja te najnovijim istraživanjima i razvojima u području medicine. Ta se svijest prenosi kroz obrazovne programe, članke i kampanje podizanja svijesti. Osim toga, mediji mogu motivirati pojedince i zajednice da poduzmu pozitivne korake za poboljšanje svog zdravlja. Ovo je osobito važno u vrijeme kada se pogrešne informacije i lažne vijesti vrlo lako šire. Općenito, mediji su temeljni stup u podizanju svijesti o zdravstvenim pitanjima pružanjem informacija, obrazovanjem, zagovaranjem i promicanjem pozitivnih promjena u zdravstvenom ponašanju pojedinaca i zajednica. Također, novinari i urednici posvećeni zdravlju i zaštiti potrošača vrlo često imaju i proaktivnu ulogu u osvještavanju o potrebi moderni(ji)h zdravstvenih politika ili adresiraju postojeće izazove u zdravstvenoj skrbi, čime su važna karika zdravstvenog ekosustava.
Upravo s ciljem odavanja priznanja novinarima i urednicima koji su svoju ekspertizu posvetili temama zdravstva, zdravlja i zaštite potrošača, Health Hub Vam ponosno u seriji intervjua “Mediji u službi zdravlja” predstavlja važne dionike našeg zdravstvenog ekosustava koji kroz svojim predanim radom i kroz razne medijske formate i kanale, godinama unaprjeđuju kvalitetu zdravstvene pismenosti nacije te daju vjetar u leđa boljoj zdravstvenoj skrbi na dobrobit pacijenata.
Tim povodom razgovarali smo sa Sanjom Kocijančić Petričević, doajenkom zdravstvenog novinarstva i zaštitnim licem kredibilnih emisija o zdravlju. Ona je svojim pričama približila medicinu gledateljima, a i medicina i liječnici su joj uzvratili – vrijednim priznanjem! U godini kada je obilježavala 25 godina neprekidne predanosti zdravstvenom novinarstvu, Hrvatski liječnički zbor dodijelio je posebno priznanje Sanji Kocijančić Petričević – urednici, novinarki i televizijskoj autorici Hrvatske radiotelevizije – za njezin izniman doprinos promociji hrvatskog liječništva i popularizaciji medicinske znanosti. Njeno novinarstvo nije nikada bilo puko prenošenje informacija – ono je srcem i riječju bila uvijek u službi čovjeka, zdravlja i nade. Kroz emisije poput To je to, Dobre priče, Drugo mišljenje, Abeceda zdravlja, Dijagnoza i mnoge druge, Sanja je desetljećima dovodila vrhunske stručnjake pred kamere, otvarala teške teme na pristupačan način i, što je možda najvažnije – slušala. I gledatelji su to prepoznali. I liječnici su to prepoznali. U razgovoru s njom otkrivamo kako je spojila dvije velike ljubavi – televiziju i medicinu, što je naučila tijekom godina provedenih među liječnicima i pacijentima, i zašto vjeruje da je povjerenje ono najvažnije što zdravstveni novinar može izgraditi.
Donosimo priču žene koja nikada nije odustala od vrhunskog novinarstva, koja je i najteže teme prilagođavala širokim masama – jer uvijek je znala da istina, pogotovo kada se radi o zdravlju, mora imati ljudsko lice…
Donosimo priču žene koja nikada nije odustala od vrhunskog novinarstva, te je i najteže teme prilagođavala širokim masama – jer uvijek je znala da istina, pogotovo kada se radi o zdravlju, mora imati ljudsko lice…
Sanja Kocijančić Petričević
novinarka, voditeljica i urednica
HRT
Možete li opisati Vaše novinarske početke?
Bilo je to sad poprilično davno… 1980. godine završavala sam II zagrebačku gimnaziju u Križanićevoj, koja je prema ondašnjoj reformi školstva (tzv. Šuvarovoj reformi), postala Centar za kulturu i umjetnost te sam u 4. razredu imala obveznu praksu koju sam odrađivala na ondašnjoj TV Zagreb. Tada me izabrao nekadašnji voditelj spikera i pitao me hoću li biti najavljivačica. Kako sam bila oslobođena mature, prihvatila sam poziv, prošla audiciju i tog sam trenutka odustala od priprema za medicinu, jer je televizija bila previše atraktivna i obećavajuća za mene. Odradila sam kao osamnaestogodišnjakinja nekoliko “šihti” programskih najava uživo, no ubrzo su taj posao preuzeli spikeri, a ja sam se posvetila studiranju komparativne književnosti i fonetike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Život ipak ponekad ostvaruje najdublje snove, pa sam kao apsolventica, nakon Sarajevske Zimske Olimpijade dobila ponovno poziv za rad na televiziji. Od tada, od 1984., ostala sam vjerna medijskoj kući i u svim narednim desetljećima, diplomirala književnost na temu – Aspekti televizije / radna iskustva / 1986./ Zanimljivo je kako sam uspjela ostvariti i povezati dvije ljubavi- TV novinarstvo i medicinu…
“Uspjela sam ostvariti i povezati dvije ljubavi- TV novinarstvo i medicinu…”
Iza Vas su 4 bogata i sadržajna desetljeća rada kao vrhunski zdravstveni novinar…
Iz današnje perspektive, neizmjerno sam zadovoljna i zahvalna šro mi je to uspjelo i što sam radila posao koji volim. Iz emisije u emisiju, iz projekta u projekt, bavila sam se uređivanjem rubrika na području zdravlja građana, pa sve do većih emisija koje su obrađivale medicinsku znanost i zdravstvenu problematiku. Od Savjetovališta u “Dobro jutro Hrvatska” i u Televizijskom obiteljskom magazinu (TOM), do dnevnih emisija (Dobar dan), istraživačkog novinarstva (Pravo i pravda, Brisani prostor), ljetnih emisija (Halo Zagreb, Društvena mreža), velikih humanitarnih projekata, do autorskih emisija (To je to, Dobre priče, Drugo mišljenje, Abeceda zdravlja, Dijagnoza).
Puno se radilo, pokretali su se uvijek novi projekti, teško se svih i sjetiti, kroz sva ta desetljeća proizvodnje. No, uvijek s istim žarom- radilo se o 50 sekundi znanstvenih vijesti ili o emisiji od 2 sata… Sigurna sam da su se taj žar i srčanost mogli prepoznati.
U pozadini svega stajao je ozbiljan pristup i priprema, do dana današnjeg. Nekada smo se pripremali s nabavkama raznih knjiga, skripti, sažetaka konferencija, a novinska arhiva bila je nezaobilazni dio priprema. Danas je puno lakse, internet je dostupan u svakom trenu.
“Pokretali su se uvijek novi projekti, teško se svih i sjetiti, kroz sva ta desetljeća proizvodnje.
No, uvijek s istim žarom- radilo se o 50 sekundi znanstvenih vijesti ili o emisiji od 2 sata…
Sigurna sam da su se taj žar i srčanost mogli prepoznati.”
Vrlo često ste i aktivni sudionik stručnih medicinskih skupova…
Uvijek sam isticala kako su razni kongresi i simpoziji mjesta na kojima se prenose znanja i iskustva, iako sam često čula kako je to dosadno pratiti / mislilo se najvise na sliku – dvorane pune ljudi i razni predavači /, ali uporno sam željela demantirati te stavove, jer za izvjestitelja je upravo to i izazov – može li uspjeti rječju i slikom napraviti dinamično i zanimljivo javljanje ili reportažu te poslati poruku koja daje nadu svakom oboljelom.
Koliko je važno povjerenje u informaciju o zdravlju i osobu koja je prenosi?
Nije lako boriti se s dijagnozom, a pogotovo se izboriti za zdravlje i izliječiti se – to je podvig i za liječnika i za pacijenta. Upravo zbog toga i za tu svrhu, potrebno je povjetenje i to ne samo u odnosu bolesnik – ordinarius, vec i prezenter, novinar, urednik– treba biti onaj kojem se vjeruje.
Prije par godina dobila sam jedno pismo, nepoznatog gledatelja, koji mi je, prema njegovom pisanju, kasnio s javljanjem 7 godina, ali se želio zahvaliti i istaknuti kako ga je određeni sadržaj iz ” Abecede zdravlja” potaknuo na odlazak liječniku i spasio mu život. Taj osjećaj da ste pomogli samo jednom čovjeku, predivan je! No, bez lažne skromnosti, znam da ih je bilo mnogo, mnogo više, jer uvijek sam pomagala na sve načine koji su mi bili dostupni. To me ispunjavalo oduvijek i to je naprosto moja misija, neodvojiv dio moje svakodnevice.
“Taj osjećaj da ste pomogli samo jednom čovjeku, predivan je! No, bez lažne skromnosti, znam da ih je bilo mnogo, mnogo više, jer uvijek sam pomagala na sve načine koji su mi bili dostupni. To me ispunjavalo oduvijek i to je naprosto moja misija, neodvojiv dio moje svakodnevice…”
Kako ocjenjujete razgovore o zdravlju danas?
O zdravlju obično razgovaramo ili paušalno, ili previše angažirano, bojimo se dijagnoza, što je itekako razumljivo, a ja sam naučila ući u svaki strah, tražeći izlaz, način, pobjedu nad bolešću. Potpuno me dodiruju riječi grčkog liječnika Herofila koji je pred dva tisućljeća rekao: ” Bez zdravlja, znanost je bezvrijedna, umjetnost ništavna, sila slaba, blagostanje beskorisno, a rječitost nemoćna”!
A danas je opet fascinacija u inovacijama, tehnologiji i digitalizaciji, umjetnoj inteligenciji, pogotovo u medicini.
Na čemu trebamo dodatno raditi kada govorimo o zdravlju?
Ono na čemu treba vrlo ozbiljno raditi, po mom mišljenju, nedostatak je prave, dobre, civilizirane komunikacije. Ponekad ostanem zaprepaštena načinom ophođenja s pacijentima u našem zdravstvenom sustavu / pritom mislim na sve zaposlene u zdravstvu / Liječnici, doduše imaju u curiculumu komunikacijske vještine, a i prema njihovom mišljenju, željeli bi se educirati i više /
No, znamo i sami koliko je ljudi uključeno u protokol liječenja…od prve šalterske službe nadalje…tu vidim točku prijepora, možda i najslabiju kariku.
Oduvijek sam pratila domete, dosege medicine, onaj najljepši dio medicinskih znanosti, ali osim financiranja cijelog sustava i njegovog funkcioniranja te svih zdravstvenih politika, voljela bih, u vremenu koje je predamnom / a to je ipak i moja struka , ukazivatii na veliki značaj komunikacije da se naučimo razgovarati,, da se naučimo slušati i čuti.
Koliko ste i kroz svoj poziv i rad sa zdravstvenim stručnjacima sami naučili?
I sama sam puno učila i još uvijek učim (a naučila sam također kako je nezgodno izdvajati imena, jer se nehotično nekog može izostaviti). Učila sam neizmjerno, radeći svoj posao na televiziji od vrhunskih kolega, novinara urednika i urednica, kao i od naših vrhunskih lijecnika i stručnjaka, akademika i akademkinja koji su našu hrvatsku medicinu doveli ne uz bok europske i svjetske medicine, nego smo u nekim segmentima postali lideri.
Za nas ste istinska doajenka zdravstvenog novinarstva, koliko je važno znati prenositi znanje na području zdravstva i zdravlja?
To je fenomenalan osjećaj, najkraće rečeno. I na kraju, svatko mora učiti, pogotovo u mladosti, a onda s vremenom, zaista počinje vrijediti pravilo – Nije znanje, znanje znati, vec je znanje – znanje dati! U današnjem brzom ritmu življenja, instant rješenjima, brzinskim napredovanjima, ponestaje nekako vremena za prijenos znanja i iskustva.
Mozda je upravo to naputak, smjer za promišljanje, prihvaćanje činjenice kako uz svu tehnologiju – mudrost i pravi uspjeh ipak dolaze s vremenom, s radom, disciplinom, upornim rješavanjem problema, izgrađivanjem vlastitog karaktera, borbama s emicijama, razumom i raznim demonima….
Voljela bih da elektronički tv medij, koji je vec davno okarakteriziran kao površan, ali još uvijek vrlo, vrlo moćan, bude na korist društvu koje ce znati cijeniti DOBRO (i da to dobro pritom nije dosadno), kao i ZDRAVLJE (naše najvece blago) i kada o njemu zborimo, postajemo istinski svjesni kako izgovaramo nepobitnu ISTINU!
