HEROINE U SLUŽBI JAVNOG ZDRAVLJA – Zrinka Mach: „Život nam nije podijelio najbolje karte, ali idemo odigrati najbolju partiju s njima!“
eroine su opisane kao žene kojima se dive zbog njihove neizmjerne hrabrosti, izvanrednih postignuća i plemenitosti u svemu što rade na dobrobit drugih i zajednice. Health Hub imao je čast ugostiti četiri inspirativne žene koje su kroz život vođene iznimnom unutarnjom energijom i strašću u svemu što rade. Zato smo i za ovaj editorial odabrali crvenu boju njihove odjeće koja na najbolji mogući način dočarava „unutarnju vatru“ u društveno odgovornom djelovanju, kojom ove žene ostavljaju trajni trag u zajednici i potiču ljude oko sebe da vode računa o zdravlju i potrebama pacijenata… Iako svaka od njih ima svoju izazovnu životnu priču, naše heroine ne posustaju te na svojoj osobnoj boli i iskustvu grade zdraviju budućnost! Hvala im na svemu što rade u službi javnog zdravlja!
Predstavljamo Vam našu novu heroinu kroz intervju s Katarinom Dimitrijević Hrnjkaš:
Zrinka Mach, predsjednica Hrvatskog saveza dijabetičkih udruga
Zrinka Mach, mag. soc. gerontologije
Predsjednica Hrvatskog saveza dijabetičkih udruga
Pandemija COVID-19 pogoršala je “šećernu” sliku Hrvatske, a i bez pandemije s dijabetesom se borilo 310.000 građana, uz procjenu da njih 190.000 nije ni znalo da ga ima. Talijanski liječnici još su prošlog listopada detektirali da je stanje s dijabetesom lošije, a da ni kod nas nije bolje govori to da su se u jednom trenutku na Sveučilišnoj klinici za dijabetes i endokrinologiju Vuk Vrhovec najviše borili s “dijabetičkim stopalom”. Vrlo je to teška i skupa komplikacija koja drastično smanjuje kvalitetu života ljudi, čak dovodi do invaliditeta i trajne nesposobnosti za rad.
O ovoj problematici govorila nam je Zrinka Mach, predsjednica Hrvatskog saveza dijabetičkih udruga, koja kroz svoj rad promiče svijest o ovom „tihom ubojici“, koji često prolazi bez simptoma i koji „guta“ čak 20 posto novca za zdravstvo.
– Ljudi su se u pandemiji bojali ići liječniku, obiteljska medicina radila je ponekad i “preko prozora”, u bolnice se nije išlo, osim ako nije bio COVID-19. A često se u radu kroz udruge borimo za vrlo banalne stvari koje mogu ljudima pomoći. “Skinite čarape”, jedan je od savjeta, koji stalno ponavljam jer je to dovoljno da liječnik primijeti promjene na stopalima zbog dijabetesa. Da, nešto toliko banalno i jednostavno, ali je sasvim moguće da na edukaciji 50ak ljudi, koji imaju šećernu bolest i po 15 godina, samo jedan ili dvoje njih doživjeli su da su ih liječnici pitali kakva su im stopala i da su ih zamolili da skinu čarape da ih pregledaju – govori Zrinka Mach.
„Život nije čekanje da oluja prođe,
već da naučite kako plesati na kiši…“
Jedna pretraga, na rubu banalnosti, koja može čak spasiti život, no kako to da netko sam ne primijeti da ima problema?
– Često zbog dijabetesa gube osjet na stopalima pa se udare u nešto, stanu na čavao, a da to ni ne znaju te nastanu komplikacije. Zato uvijek preporučujem ljudima da ne hodaju bosi, da imaju zatvorenu obuću, a i kad se obuvaju da prvo izvrnu i dobro protresu obuću. Čak i mali komadić nečega u cipeli može stvoriti ranu, a onda i komplikacije oko dijabetičkog stopala. Da, male su to stvari, jednostavne, ali ljude treba učiti jer mnogi to ne znaju – govori naša sugovornica.
Upravo je to komadić znanja koje širi radom kroz savez i udruge, no Zrinka Mach u nevladinom sektoru vezan za dijabetes našla neposredno kroz oca koji je imao dijabetes. Kada je otišao u mirovinu i pitao se “što sad”, potaknula ga je da osnuju udrugu dijabetičara u Županji gdje je otac živio, i tako je krenuo njen put promicanja svijesti o dijabetesu i borbe za prava pacijenata.
No ova magistra socijalne gerontologije i doktorandica i sama se suočila s prognozom da nije pitanje hoće li dobiti dijabetes, nego kad.
Imala sam 30 godina kad sam završila na dijalizi, a nakon pet godina sam bila na transplantaciji bubrega.
Bilo je to prije 20 godina i otada sam na terapiji zbog koje će mi se kad-tad razviti dijabetes. No ja mogu utjecati na kvalitetu svog života, prehranom i tjelesnom aktivnošću utjecati da što kasnije dobijem dijabetes – govori nam Zrinka Mach koja se sjeća jednog bolničkog ležanja kada joj je “cimer” u bolničkoj sobi rekao:
– Život nam nije podijelio najbolje karte, ali Zrinka, idemo odigrati najbolju partiju s njima!
To je njen moto iz kojeg crpi snagu, pa i za rad u savezu kroz koji diže pozitivnu buku kad treba za prava pacijenata oboljelih od dijabetesa. Tako je to bilo i sredinom ove godine kad je HZZO smanjio pravo ljudi na inzulinskoj terapiji sa 100 trakica za mjerenje šećera na 50.
– A onda iz HZZO-a odgovaraju da o broju trakica odlučuju stručna društva ili referentni centri. No gdje je tu pacijent? Treba mijenjati paradigmu da se pacijenta ne pita; potrebno je aktivno ga uključiti u kreiranje zdravstvenih politika – govori nam. Kaže kako pacijenti često osjećaju da liječnici imaju patronizirajući stav, obraćaju im se s “visoka”, nerazumljivim tonom.
– A odnos liječnika i bolesnika mora bi biti ravnopravan, sam pacijent mora biti motiviran da sudjeluje u svom liječenju kako bi ono bilo što uspješnije – govori Zrinka.
„Odnos liječnika i bolesnika mora bi biti ravnopravan, sam pacijent mora biti motiviran da sudjeluje u svom liječenju kako bi ono bilo što uspješnije…“
No priznaje da joj “kosu na glavi diže” i kada od ljudi čuje da imaju samo “mali šećer” ili samo “mali dijabetes”.
– No i taj “mali” može izazvati velike komplikacije. Moja je želja da shvatimo kako je to ozbiljna bolest. Često ljudi imaju infarkt ili moždani udar pa tek tada otkriju šećernu bolest koju možda vuku godinama. Osobno žalim što više nema sistematskih pregleda kod obiteljskih liječnika jer bi uz jeftinije pretrage, mjerenje razine šećera, lipida, kolesterola, krvnog tlaka itd. mogli na vrijeme otkriti neke bolesti. Barem svake dvije godine trebali bi na sistematski ići pretili ljudi, oni koji imaju obiteljsku anamnezu dijabetesa. Ovako nam nedijagnosticirani dijabetičari “šetaju” okolo, a kada se loše osjećaju povezat će to s vremenom, stresom, nečim trećim – kaže naša sugovornica.
Često kroz javnozdravstvene akcije mjerenja razine šećera „nalete“ na dijabetičare. Uvjeti mjerenja nisu idealni, ponekad je to popodne baš nakon dobrog ručka, ali kada nekome izmjere povišenu glukozu, savjetuju ga da se javi osobnom liječniku i još jednom sve prekontrolira.
A da šećer nije mala stvar, govori i već spomenuti podatak da je 2016. godine čak 20 posto ukupnog proračuna HZZO-a išlo na liječenje dijabetesa, a od toga se 88 posto trošilo na liječenje komplikacija. Kada bi se na vrijeme otkrio, dijabetes bi bila i “jeftinija” bolest.
I dok se često nevladin sektor smatra marginalnom snagom za utjecanje na kreiranje zdravstvenih politika, naša sugovornica kaže da bi njihov položaj bio jači kad se sve ne bi svodilo na entuzijazam, neprestanu borbu da se barem na neki način financiraju kroz javljanje na pojedine natječaje, kada bi volonteri ili barem čelnici udruga bili profesionalci na plaći. Ovako se svodi sve često na unutarnju snagu pojedinaca da i bez velike novčane naknada, ili skoro bez ikakve naknade kreiraju ideje, stvaraju kampanje osvještavanja svog problema, (p)okreću taj veliki kotač borbe za prava pacijenata.
„Često se naš rad svodi na unutarnju snagu pojedinaca da bez naknade kreiraju ideje, stvaraju kampanje osvještavanja svog problema, (p)okreću taj veliki kotač borbe za prava dijabetičara…“
Kako god bilo, na udruge pada ogroman zadatak edukacije, pa Zrinka kroz svoj rad uvijek iznosi šokantne podatke da su naši muškarci najdeblju u svijetu.
– Još strašnije je da su naša djeca u Dalmaciji među najdebljom u svijetu. Sve je više dijabetesa tipa 2 među djecom kojeg uzrokuje pretilost i loše životne navike – govori Zrinka. Zato savjetuje: krećite se, šetajte, jedite mediteransku prehranu, a djeci izbacite sva slatka pića.
– Gazirana pića s puno šećera u samo nekoliko gutljaja naglo podižu šećer. Djeci to jednostavno ne treba. Čak i voćni sokovi nisu dobri, pa bih savjetovala jednostavno: “Pijmo vodu”! Slatkiši? Ne treba nikome iz usta vaditi kolač, ali slatko ne bi trebalo biti svaki dan na tanjuru. Često i pretjerujemo u hranu, ali ako i to napravimo, treba to što smo pojeli “ispucati” kroz fizičku aktivnost.
– Sama bila u društvu prijateljice koja je na jednom skupu pojela kolač, a dijabetičarka je. Ok, i ja sam pojela dva kolača, ali nakon toga sam od Muzeja za umjetnost i obrt odšetala do Jelačićeva trga pa do Importanne centra i „potrošila“ svoje kolače. I sama sam u 56.-oj godini, a žene u menopauzi trebaju jesti do 30 posto manje. A toliko ću pojesti samo s jednim prosječnim burekom. Tako treba paziti na količinu – ukazuje na tajne prehrane.
Poentira da ponekad cijela obitelj zapravo može imati benefite ako netko boluje od dijabetesa. Na prvu zvuči čudno, ali objašnjava:
– Ako netko prilagodi svoju prehranu dijabetesu i svi ostali članovi obitelji u tome ga prate, oni su zapravo na dobitku jer se počinju hraniti zdravo, kako bi i inače trebali. Prehrana za dijabetes dobra je i za one koji ga nemaju.
I za kraj rasplinjuje mišljenje da je zdrava hrana skuplja od nezdrave.
– Zdrav doručak od zobenih pahuljica, bobičastog voća, malo lanenih sjemenki, cimeta i jogurta ništa nije skuplji od pekarskog proizvoda koji jako diže šećer. No u zdravom doručku ćete dobiti trećinu minerala i vitamina koje trebate za taj dan. Zdravo ne znači skuplje, treba samo mijenjati životne navike! – poentira naša heroina i sugovornica.
Razgovarala: Katarina Dimitrijević Hrnjkaš
PRELISTAJTE DIGITALNO PREMIJERNO IZDANJE HEALTH HUB MAGAZINA //
