Dame digitalnog zdravstva koje su READY4FUTURE! Milka Kosanović (HUP): “Nije pitanje radi li neki posao muškarac ili žena, nego jesu li kvalificirani!”
ovodom njezinog sudjelovanja na međunarodnom panelu READY4FUTURE, u organizaciji Health Hub-a i GRIT – International Female Accelerator for Digital Healthcare, razgovarali smo s Milkom Kosanović, direktoricom odnosa s članstvom u HUP-u o osnaživanju žena u businessu, kako u zdravstvu i zdravstvenoj industriji, tako i općenito u društvu i poslovnoj zajednici.
Milka Kosanović, direktorica odnosa s članstvom u HUP-u
“Zanimljivo je kako postoji statistika koja u mnogočemu ide na ruku ženama, ali kad se podvuče crta, one su i dalje potplaćenije, na manje vodećih pozicija i nekako kao da gledaju kroz staklenu kupolu kroz koju vide mogućnost svog dosega, ali onda postoji ta nevidljiva barijera zbog koje ne mogu dosegnuti vrh i muški svijet ih pretekne”, govori nam to Milka Kosanović, direktorica odnosa s članstvom u HUP-u te angažirana, gotovo, “ambasadorica” žena s kojom smo razgovarali o položaju žena u poduzetništvu.
“Prema podacima Eurostata, žene su potplaćenije u odnosu na kolege te u prosjeku primaju maksimalno 87 posto plaće u odnosu na muškarce i to za isti posao i uz isti stupanj obrazovanja. Imaju iste kvalifikacije, istu poziciju na poslu i različit prosjek plaća, a kod nas je ta razlika 11 postotnih poena na štetu žena”, iznosi podatke.
Zanimljivo je pritom pratiti i kako 79 posto žena upisuje visokoškolsko obrazovanje, ali čak 49 posto više žena završi visokoškolsko obrazovanje u odnosu na muškarce koji su također upisali visoku školu.
“Dodajmo i to da je u društvu 60 posto žena. Ako, dakle, statistički imamo više žena u društvu i ako su dovoljno obrazovane, onda ti podaci ne koreliraju s time koliko ima žena u upravama kompanija. Kod nas je predsjednica uprava samo osam do devet posto. Žena je također samo 18 posto u upravama kompanija. Ako žene imaju isto obrazovanje kao muškarci, ako je u društvu više žena, tada ne bi smjele imati tu statističku barijeru koju jako dobro prepoznajemo. I to je taj stakleni strop. Prilike se vide, ali ženama su nedostižne”, kaše naša sugovornica.
Ne smatra da se radi o malicioznosti poslodavaca da ženama ne dopuštaju da se probiju, nego da je riječ o duboko ukorijenjenim navikama, društvenom uređenju koje bi, govori naša sugovornica, trebao biti stvar prošlosti.
Nastavlja kako u poduzetništvu nema razlike između muškaraca i žena, no različiti su razlozi ulaska žena u poduzetništvo i pokretanje vlastitog biznisa. “One to najčešće rade zato što, ili ne mogu na neki drugi način doći do posla, ili pak rade zaokret u karijeri i pokreću nešto ‘svoje’. Ali one se jednako dobro nose s poduzetništvom kao i kolege. Ipak, ostaje ta činjenica da su one i dalje vrlo često majke, supruge te da u našem društvu i dalje nose ulogu one koja skrbi o obitelji. I tu postoji razlika na štetu žena jer težinu tog posla nose upravo one”, kaže Kosanović.
Smatra da bi zato trebao svojevrsni društveni ugovor koji bi dao potporu ženama, maknuti prepreke i osigurati im jednake prilike.
“I to neovisno je li žena u svom biznisu ili je dio korporativnog svijeta. Nju treba infrastrukturom i institucionalno podržati. Od toga da bi vrtići trebali imati fleksibilnije radno vrijeme, da budu dostupni, ali tu je i dio priče da trebamo brinuti o tome da žene nisu prisiljene duže vrijeme ostati kod kuće zato što ‘mora’, nego ako to rade, da je to osobni izbor”, govori.
Nastavlja kako pravilan tretman žena u radno-socijalnim odnosima, kao i na upravljačkim pozicijama, nije samo pitanje prava i ekonomije, nego je to i civilizacijski doseg te ne bi trebalo pitati radi li neki posao žena ili muškarac. Trebalo bi pitati je li osoba kvalificirana. “Svatko bi trebao prema svojim kvalifikacijama imati jednako pravo na mogućnost i jednak karijerni put i plaću”, poentira Kosanović.
Ima li ipak pomaka, barem u posljednjih 20 ili 30 godina?
“Ako znamo da je borba za ženska prava počela prije 100 godina i da danas pričamo da su žene potplaćene, da nemaju jednake prilike i da su zakinute, tada je to poražavajuće. Trebalo je biti pomaka u tih 100 godina. Ipak, unazad 20 godina promjena ima, naročito u samosvijesti žena i to je jako važno. U svakodnevnom životu promjene ipak idu sporije i nisu u skladu s onime što deklariramo. Naime, nisam nikoga čula da je rekao da je protiv jednakosti spolova ili za neravnopravnost. Ali statistika govori drugo. Idemo vidjeti djela”, poručuje Kosanović.
A kad smo kod opipljivih i mjerljivi podataka, vrlo zanimljivo istraživanje iz 2007. godine koje daje ženama za “pravo”. Naime, McKinsey-eva analiza istraživala je ekonomske učinke poduzeća koje su vodile žene te se pokazalo da te kompanije imaju bolje ekonomske rezultate, da je povrat kapitala veći, kao i stopa profitabilnosti. “Vidjele su se također razlike u upravljačkim stilovima i to da žene upravljaju više demokratski, da su inkluzivnije, da drugačije i više dijele informacije te da općenito imaju pristup koji je otvoreniji i s manje autokratskih momenata. U tim su kompanijama i bolji međuljudski odnosi, što je važno za produktivnost. I da, postoje razlike u stilovima upravljanja koji idu u korist žena”, kaže naša sugovornica.
