Irena Hrstić: „Bolnicu čine- ljudi!“
a prste ruku brojali smo dane kad ćemo taj osjećaj „novoga“ imati našoj bolnici, govori nam to ravnateljica doc.dr.sc Irena Hrstić ne skrivajući sreću zbog nove bolnice vrijedne 100 milijuna eura. A u novoj bolnici pazili su i na detalje uređenja pa će i podovi pedijatrije zabljesnuti u šarenim bojama, ozelenjuje se i okoliš što bi trebalo umanjiti osjećaj „težine“, koji nosi svaki pacijent kad ide u bolnicu, izjavila je doc. dr. sc. Irena Hrstić, ravnateljica Opće bolnice Pula. Ova sposobna i energična menadžerica u zdravstvu, sa vrlo širokom perspektivom te stavom da je i pacijentima i zaposlenicima lakše i vedrije biti u najsuvremenijoj bolnici u državi, pritom je vrlo osviještena o važnosti implementacije inovacija i kvalitetne analitike u rad bolničke ustanove kako bi se poboljšali ishodi liječenja.
Doc. dr. sc. Irena Hrstić, dr. med.
Ravnateljica Opće bolnice Pula
Još se i sama sjećam, dok sam radila na zagrebačkom Rebru, dana kad smo ušli u nove prostore nakon adaptacije. Novi prostori su nekako humaniji i automatizmom nestaje onaj teški paramedicinski osjećaj, koji nosi stara zgrada. Svi znamo kako izgleda kad pacijent mora proći hodnikom od 15 metara da bi došao do sanitarnog čvora jer nema u svojoj sobi. U novijim prostorima nema tih frustracija i vrlo brzo osjetite ugodu. Na prste ruku brojili smo dane kad ćemo taj osjećaj novoga imati i u Općoj bolnici Pula – govori nam to ravnateljica bolnice doc.dr.sc Irena Hrstić ne skrivajući sreću što su se u trenutku našeg intervjua upravo “finiširali” radovi na novoj bolnici vrijednoj 100 milijuna eura. A u novoj bolnici pazili su i na detalje uređenja pa će i podovi pedijatrije zabljesnuti u šarenim bojama, ozelenjuje se i okoliš što bi trebalo umanjiti osjećaj težine, koji nosi svaki pacijent kad ide u bolnicu.
– I bolest je automatski teža kad ste u starijim i neuglednim prostorima. Sad će i zaposlenicima biti lakše te neće biti opterećeni paramedicinskim osjećajem neugode, sigurno će biti veseliji i pristupati pacijentu s većim osmjehom, a onda je sve nekako lakše. Ugodan ambijent jednostavno puno znači – govori ravnateljica dr. Hrstić.
No ugoda prostora za bolesnike je ipak sporedna stvar, ono što je važno jest da je Pula dobila najsuvremeniju bolnicu u državi. Gradnja je počela 2015., bilo je zastoja pa i zbog korone, ponekad se tražio radnik, drugi put nije bilo materijala. Sada je sve to iza njih, a pacijenti će na prvu osjetiti olakšanje doslovno u nogama. Naime, pulska bolnica radila je na dvije lokacije međusobno udaljene 4,5 kilometara. Prešetavanje od jednog mjesta do drugog, a često opet i nazad, za njih je bila svakodnevica koju sada ostavljaju iza sebe.
– Na dijagnostičke pretrage išlo se na dvije lokacije, pa tako i u laboratorije. Morali smo „duplati“ ljude i uređaje. Sada ćemo lakše organizirati rad i lakše upravljati troškovima te će pacijentima biti daleko lakše jer je sve na jednom mjestu. Ako me pitate je li porasla kvaliteta zdravstvene usluge, jest, ali zapravo će sada Istrijani dobiti standard kvalitete kakav bi on i trebao biti – govori naša sugovornica.
Tako će i spomenuti sanitarni čvorovi biti u svakoj sobi pacijenta, bit će puno više liftova, odvojit će se poliklinike od bolničke djelatnosti pa se više neće na hodnicima sretati oni koji obavljaju pretrage i ljudi na bolničkom liječenju koji trebaju i svoj mir. Stigli su i novi uređaji kao što je magnet, stari uređaji koji su dosegnuli svoju punoljetnost, zanovljeni su. Jednom riječju – sve je bolje i to će svaki pacijent itekako osjetiti. Za 1300 zaposlenika bolnice, kao dar pod bor bila je nova bolnica.
Osim opremljenosti najnovijim uređajima, posebno je i to što će nove kirurške sale biti i veće od starih, iz njih će se videokonferencijom moći povezati s kolegama bilo gdje u svijetu, imat će i softversku podršku pa će liječnici imati na dohvat ruke sve videozapise, rendgenske i radiološke snimke, moći će ih jednostavno “dohvatiti” iz sistema ako ih zatrebaju.
Je li teško bilo voditi projekt i paziti da sve u bolnici funkcionira, naša sugovornica iskreno odgovara: “Koliko god da je teško dok radite, na to potpuno zaboravite kad uspijete. A u bolnici smo nekako naviknuli da se uvijek nešto nenadano dogodi jer medicina nije kuharica iz koje iščitavate recept i jednostavno ga slijedite. Naš rad uvijek je stres jer se jednom radi o djetetu, drugi put o starijem čovjeku”.
Pitali smo i koliko je teško voditi bolnički sustav, a naša sugovornica odgovara da je to vrlo kompleksno jer ravnatelj mora brinuti i o najsitnijim detaljima.
– Pa tako i o banalnostima kao što su plahte. Pacijenta neće zanimati ako nemate plahti i zašto je pošiljka novih možda zapela. Ako su statističke šanse da se nešto zakomplicira jedan posto, to je malo, ako se radi o vašem zdravlju, onda je to za vas previše. U bolnici svaki kotačić mora savršeno raditi kao švicarski sat i ako samo jedan ne radi, sve se ruši kao domino efekt – oslikava dr. Irena Hrstić.
Gledajući slike starih prostora, priznaje da pomisle “jao”, ali bolnicu na kraju dana ipak čine ljudi. Kratko se osvrnula na dugogodišnje priče o minusima koje gomilaju bolnice, a ona jednostavno odgovara: “Nemoguće je da zdravstvo posluje pozitivno, medicina je sve skuplja. Hrvatski građani zaista imaju zdravstvenu skrb u rangu EU, ali to košta. Kada bi pacijenti pri svakom otpusnom pismu vidjeli račun, smrznuli bi se. No pacijent se time ne treba brinuti, a to ne radi ni liječnik kada ga liječi. Danas jedino specijalizirane bolnice mogu biti dijelom profitabilne jer pružaju ciljanu odnosno kontroliranu zdravstvenu uslugu, nema nepoznanica. Opće bolnice daju sveobuhvatnu uslugu i u njima se ne može predvidjeti što će se događati. I zato bolnice nisu profitabilne”.
„U bolnici svaki kotačić mora savršeno raditi kao švicarski sat i ako samo jedan ne radi, sve se ruši kao domino efekt.“
Smatra i to da ne trebaju sve bolnice raditi baš sve u zdravstvu nego da bi se temeljem epidemioloških podataka, iz Zavoda za javno zdravstvo trebalo odrediti koje zdravstvene potrebe dominiraju regijom. Što to znači?
– Hipotetski, ako u nekoj županiji ima više starijih koji razvijaju dijabetes, a kao komplikacija nastaju ozljede vida, tada bi bolnica trebala imati više oftalmologa. Opće bi bolnice trebale raditi samo ono za čim ima potrebe na nekom području, ne sve, pogotovo ne stvari za kojih nemaju kompletiran tim ljudi – kaže naša sugovornica.
Na kraju, za sve ljude koji su odabrali zdravstvo kao svoje zanimanje kaže:
– To je posebna kategorija ljudi koji tijekom svog posla ne razmišljaju ni o čemu drugo nego o tome da pomognu bolesniku. Voljela bih da svi u našem društvu to uvide. Želja mi je da napokon počnemo gledati na život s osmjehom i da se vratimo “običnim” problemima u zdravstvu.
PRELISTAJTE DIGITALNO PREMIJERNO IZDANJE HEALTH HUB MAGAZINA //
